Mama mi je uvijek pričala kako je te večeri, 18. kolovoza 1989. godine, s prozora rodilišta u trudovima gledala vatromet za otvorenje Pula Film Festivala te sam se u 6 ujutro ja rodila.

Najviše mi je u sjećanju 2020. godina i premijera filma Berge Istra - krcata Arena i tragičan film s puno emocija. Težina filma bila je još veća jer je u Areni bilo puno bivših Uljanikovaca. Nekoliko puta sam se okrenula oko sebe i vidjela suze u očima gledatelja. Mnogi nisu znali za dvojicu preživjelih Španjolaca i da se splav na kojem su se spasili nalazi na Tenerifima.

Brojne me i raznolike uspomene vežu za Pulski filmski festival. Teško je sažeti ih i nešto ne izostaviti – i kao posjetiteljica, i kao novinarka koja je niz godina pratila otvorenja. Sjećam se kada me tijekom ranog djetinjstva nonić dizao da gledam vatromet koji se djelomično vidio i tu između kuća na Verudi, festivalskih plakata kada sam tek učila prva slova, prve konferencije za novinare kada sam s iskusnim kolegama trčala za dobitnicima Zlatnih Arena da bih uzela njihove izjave... I projekcije za novinare imaju svoju specifičnost, u jutarnjoj tišini kinodvorane. Potom, konferencije za novinare na Giardinima, festivalski otok, kada bi ptice nadglasale voditelja, sjećam se festivalskog izdanja u doba koronavirusa i epidemioloških mjera – maski, sprejeva, mjerenja temperature, ali čarolija sedme umjetnosti nije zato bila umanjena. Ljudi su tada jedva čekali druženja, susrete... Brojne zvijezde, iščekivanje dolazaka, intervjui, dodjela nagrada, kiša, sunce, kiša i opet sunce, razne festivalske lokacije, ljepota druženja, radosni susreti - barem 70 lica i naličja festivala u svim nijansama filma.

„Kada bi navečer pošli, rijeka ljudi je bila od Mlijećnog do Arene. Mi bimo sili na kamik i gledali. Pokle, na putu doma, pojili jedan đelato i gotovo!“, to mi je nona uvijek pričala.

„Moj prvi poljubac dogodio se za vrijeme Festivala“, „Sjećam se da su se jedne godine karte za Arenu poklanjale ali ih građani nisu htjeli uzeti jer je bila sramota s kartom ući u Arenu. Jednostavno, bilo je neko nepisano pravilo da se na Festival ulazi preko ograde, zida i sl.“

„Bila je to 1991. godina kad sam na Festivalu radio kao tehničar, a te se godine prikazivala Schindlerova lista. Među gostima bio je i Branko Lustig kojeg sam imao prilike upoznati prilikom rada na postavljanju pozornice. Te je godine dio karata za njegov film u Areni poklonio bosanskim izbjeglicama. Mnogi su, pak te karte preprodavali. Razgovarali smo oko pola sata i to sam mu ispričao. Bilo mu je baš žao zbog toga“

„Kao klinac živio sam u Splitskoj ulici i s krova zgrade imao pogled na hotel Rivijeru. Moji prijatelji i ja s dalekozorom smo gledali Milenu Dravić koja je te godine gostovala na Festivalu i tamo odsjela“

„Jedno ljeto na terasi hotela Park, na Verudeli uz bazen sam sreo Ljubišu Samardžića koji je gostovao na Festivalu i tražio ga autogram. Sjećam se kako je imao velika stopala“,

„Jednom sam prilikom na intervju odvukao Dražena Siriščevića misleći da je Arsen Anton Ostojić“,

„Anegdota ima mali milion ali definitivno najdraža mi je ona kad smo publika i ja kao DJ, na tulumu zatvaranja PFF prije nekih 6-7 godina, u sinergiji uspjeli otjerati snage reda i mira. Kiša je pljuštala i cijela terasa Circola je bila u vodi do gležnjeva ali to nije spriječilo ekipu da pleše dionizijski raspojasano. Momci u plavom su došli malo iza 3 i probali napraviti fajrunt prijeteći kaznama, a ja sam naglo prebacio repertoar na pjesme koje ironično veličaju njihov rad (Paraf - Narodna pjesma i Bijelo dugme - Milicija trenira strogoću) i sva publika je počela jednoglasno pjevati refren koji glasi "Nijedne nema bolje od naše policije". Mladi policajci su se zbunjeno pogledavali i ubrzo odustali od intervencije te se vjerojatno uputili na neko mirnije, toplije i manje mokro mjesto, a nas su ostavili da partijamo do jutra.“,

„Imam predivnih anegdota s Festivala. Uvijek kad smo nastupali to su bili baš žestoki tulumi. Prilikom jednog koncerta svi iz publike popeli su se kod nas na binu. Nekoliko puta smo pomeli terasu Circola. To više nije imalo nikakve veze s koncertom, to pamtim. Onda sam predivnoj organizatorici koja nas je uvijek zvala rekla da nas ne mora više zvati. Ali iduće godine sam došla sa filmom Sonja i bik i s Mrletom dobila Zlatnu Arenu za glazbu, godinu poslije došla sam s filmom Kauboji, pa su mi organizatori rekli da sam mogla i svirati kad ionako i dalje dolazim na Festival“

„Festival pamtim po filmskoj radionici Froom na kojoj sam sudjelovala. Bilo je jako zabavno, a voditeljice su bile još zabavnije. Na toj radionici dobila sam slobodu i mogla sam maštati koliko god sam ja to htjela, to mi se najviše svidjelo. Svidjelo mi se i to što sam kroz igru učila kako se snima film, sve je bilo objašnjeno uz razne zabavne igre. Na radionici sam imala dobru ekipu i našla nove prijatelje. Puno smo se smijali, na kraju nam je ostala uspomena koju ćemo teško zaboraviti. To je film koji sam osmislila s mojom ekipom i sad, nakon godinu dana od kako je završila radionica volim ga pogledati i prisjetiti se naše lude ideje. Ono što stvarno nikad neću zaboraviti je ono što se događalo iza kamere, a vjerujte mi, to je bio najzabavniji dio radionice“,

„Godinama sam radila na tadašnjem Festivalu jugoslavenskog igranog filma ali nisam voljela kamere i uvijek sam bježala kad se nešto snimalo. Tako sam jednom prilikom, noseći na tacni piće nekim gostima, u trenutku kad se kamera koja je snimala Boška Obradovića okrenula prema meni, pobjegla iz kadra. Kasnije se ta scena u kojoj bježim skupa s tacnom emitirala na televiziji i bilo mi je jako neugodno“

„Bit ću iskrena. Prve godine s mojim blizancima bile su pravi kaos. Iako sam ih nadobudno vodila na sva događanja za djecu, često je to bilo kaotično i razočaravajuće - trka posvuda, traženje uvijek jednog izgubljenog, umor, raspad sistema. No, s odrastanjem, stvari su se počele mijenjati i kaos je lagano ustupio mjesto redu. 2019. klinci su me tražili da idemo gledati hrvatski film Moj dida je pao s Marsa. Iako su ga već gledali u kinu, toliko im se svidio da smo odlučili još jednom ga pogledati na Festivalu. Ponijeli smo prostirke za plažu, djeca su uzela kokice, ja pivo, sjeli i uživali. Gledati film u Areni, uvijek je nezaboravno iskustvo. Zalazak sunca nad Arenom, isijavanje topline iz kamenih sjedalica, sjene ptica na noćnom nebu, osjećaj da si dio nečega bitnog i uzvišenog, trajnog... Ali ovo iskustvo ima posebno mjesto u mojoj banci sjećanja kao dan kada sam iskreno, bez stresa, vidjela ne samo obrise filmskog platna na tisućljetnom zdanju nego i obrise neke naše buduće, bolje, zajedničke budućnosti“,

„Moja tada petogodišnja kćer htjela je da joj kupim maskaru. Pokušavala sam joj objasniti da je premala za to, ali bila je uporna. Pitala sam je što će joj, za gdje bi se tako sredila. Rekla je: za rođendan, Novu godinu i Festival“

„Uvijek pamtim kako me kao djevojčicu od nekih 7 godina mama sa sestrom vodila na Festival. Ona je tek bila operirana i svejedno nas je vodila u Arenu jer se na Festival uvijek išlo. Bila je tolika gužva da smo nas dvije morale paziti da je netko ne ozlijedi. Ta navika odlaska na Festival mi je ostala pa smo i mi kao društvo kasnije redovito odlazili. Ja bi se provlačila u gužvi s ljudima koji su imali karte, a redari na ulazu su se pravili da nas, cure ne vide. Dečki su, pak preskakali ogradu i ulazili s gornje strane u Arenu. Često bi netko dobio pendrekom po leđima, jedan se uvijek žrtvovao ali ostali su uspjeli ući netaknuti. Dečkima je to preskakanje ograde bio gušt. Dolazili smo u Arenu uvijek puno, puno ranije kako bi zauzeli mjesto gore, na travnjaku iznad tribina. Tamo su se rađale i prve simpatije. Taj odlazak na Festival je uvijek bio prava fešta. To se čekalo i planiralo. Bilo je bitno otići u Arenu i zbog Festivala ali i druženja“

„Festival je dio Pule i mog odrastanja u Puli. Sjećam se kad me još kao vrlo malu nona vodila na neki od pulskih brežuljaka gledati vatromet iz Arene, što je nama djeci za otvorenje Festivala svakog ljeta bio poseban doživljaj. Nona mi je nekad radila u kinu, pa su ona i njene kolegice svakog ljeta radile i na Festivalu u Areni. O tome mi je uvijek s ponosom pričala pa su festivalske uspomene povezane s generacijama moje obitelji. Moji prvi odlasci u Arenu bili su s mamom i tatom, oduševljeno sam promatrala oslikane plakate filmova ispred Amfiteatra, polako se zaljubljujući u magiju filma i filmskog grada. Sjećam se da bih često zaspala roditeljima u krilu za vrijeme večernjih projekcija, a prvi film kojeg pamtim je Zadarski memento iz 1984. Tada sam imala osam godina. I onda, a i kasnije, uvijek mi je bio doživljaj sresti zvijezde iz festivalskih filmova ispred Arene, na pulskim ulicama, u kafićima, na plažama… Cijelo tkivo grada isprepleteno je s Festivalom“

„Kao klinka od 12 godina išla sam sa starijom ekipom u Arenu na Festival. Ja sam mogla biti do jedan sat iza ponoći, a oni su ostali duže tako da sam sama išla pješke od Arene na Verudu, ali nisam smjela reći da me strah jer me roditelji više ne bi pustili na Festival. Čini mi se da je prvi Festival na kojem sam radila bio 47. Pula film festivali sjećam se da je Dalibor Matanić tada imao 23 ili 23 godine i već je bio izbornik stranog filma. Ja sam tada sam radila u press centru s Vanjom Kluđerčić i Jasminom Ninom Kamber“

„Prije više od deset godina pratila sam Festival kao novinarka/dopisnica za medije u Bosni i Hercegovini. Putovala sam do Pule gotovo cijeli dan jer je zbog vremenskih nepogoda jedan dio puta bio zatvoren. Stigla sam točno pred samu večernju projekciju filma. Više se i ne sjećam koji se film te večeri prikazivao, znam samo da je atmosfera u Areni bila nevjerojatna i da je sav umor u trenu nestao. I ostali festivalski dani bili su u znaku izvrsne energije. U sjećanju su mi ostali odlični filmovi i sjajni ljudi koje sam te prilike upoznala u Puli, a koji su se potrudili da mi pokažu Pulu i Istru, ali i da mi objasne što je to marenda te me upute u tajnu ispijanja Aperola na Forumu.“

„Sjećam se kad sam bio mali, u šetnji gradom za vrijeme Festivala vidio sam Ljubišu Samardžiju. To mi je bilo baš ‚vauuuu’, poznato lice s televizije u mom gradu“

„Uvijek sam planirala godišnji tako da bude tijekom Festivala. Jedne godine odgledala sam sve filmove“

„Prva asocijacija na Festival baš uvijek mi je vatromet. Mislim da me to podsvjesno vraća u djetinjstvo, kad nisu bili toliko česti pa mi je taj vatromet bio u rangu onog novogodišnjeg. Nebitno hoćeš li gledati film koji se prikazuje na otvorenju, vatromet je bio pod ‚must’. Ako ne možeš do Arene, gledaš ga makar na molu na Fratarskom s vlastitom djecom koja trljaju oči jer su već spremna za spavanje. Mislim da je to njegova čarolija: ljeto nije ljeto bez Festivala (i vatrometa), on je jednostavno dio našeg života. Da me se pita koje sam sve filmove gledala, ne znam bi li mogla bez previše razmišljanja nabrojati njih pet, ali o mjestima s kojih sam gledala vatromet i o tome što sam sve vukla sa sobom u Arenu da mi bude udobnije gledati film s trave (od jastuka i dekica, do preklopnih stolica do spužvi za more…), mogu pričati satima.“

„Nakupilo se mnoštvo uspomena tijekom Festivala, možda najdojmljivije je bilo 2006. kad je Jadran film slavio 60 godina postojanja. Tada je ispred Arene bio parkiran autobus iz filma ‚Ko to tamo peva’. Domjenak je, kao nekad, bio u hotelu Rivijera i svi smo se obukli u kostime iz toga doba koje su nam pripremili. U Circolu se uvijek odvijao party nakon prikazivanja filmova u Areni. Glumci bi svoje Zlatne Arene ostavili tamo nekome na čuvanje. Emir Hadžihafizbegović odlučio je otići iz Circola, uzeo svoju Arenu i krenuo stepenicama. Bio je obično obučen, ništa svečano. U jednom trenutku zaustavio ga je redar i dreknuo na njega: "Kud ćeš ti s tim?" Emir: "pa odlazim" Čuvar: "ne možeš s tim! Vrati to!" Emir: "ma to je moja Arena!" A mi smo s ograde gore gledali, u čudu! Onda smo nas par hostesa viknuli da pusti čovjeka, da je on glumac i da je to zaista njegova Arena.“

„Nakupilo se mnoštvo uspomena tijekom Festivala, možda najdojmljivije je bilo 2006. kad je Jadran film slavio 60 godina postojanja. Tada je ispred Arene bio parkiran autobus iz filma ‚Ko to tamo peva’. Domjenak je, kao nekad, bio u hotelu Rivijera i svi smo se obukli u kostime iz toga doba koje su nam pripremili. „Mene su moji uvijek vukli na vatromet i sa šest mjeseci sam ga se toliko prestrašila da me tek s 15 prestalo biti strah. Jednom sam se nekoj nepoznatoj babi zakačila da me tješi! Srećom baba je imala razumijevanja“

„Nakupilo se mnoštvo uspomena tijekom Festivala, možda najdojmljivije je bilo 2006. kad je Jadran film slavio 60 godina postojanja. Tada je ispred Arene bio parkiran autobus iz filma ‚Ko to tamo peva’. Domjenak je, kao nekad, bio u hotelu Rivijera i svi smo se obukli u kostime iz toga doba koje su nam pripremili. „U sjećanju su mi ostali poznanstvo i razgovor sa Zvonimirom Berkovićem, režiserom, zanimljivim čovjekom, velikim ljubiteljem i poznavateljem klasične glazbe. Davno je to bilo, s njim sam radila intervju za Feral. Najupečatljiviji film kojeg sam gledala na Festivalu ikad bio mi je kratak dokumentarac, posljednji film Ante Babaje, našeg filmskog majstora, Dobro jutro. Snimljen je malom priručnom turističkom kamericom koju mu je unuka poklonila pri odlasku u starački dom. Film govori o njegovom životu tamo. Dobro jutro viče njegovateljica svako jutro prije nego uđe u Babajinu sobu. Pisala sam oduševljenu kolumnu o tom filmu u Novom listu, i o tome kako je stari pokazao mladima da nije sve u lovi i produkciji, remek djelo može se snimiti i sa bagatelnom, svima dostupnom opremom. Ali treba znati.. To je posljednja poruka majstora hrvatskog filma, često ga se sjetim, kroz taj film pa unatrag, do Breze i prije. Danas takvih nemamo, na žalost. U sjećanju mi je i filmska glazba te Alfi Kabiljo, koji je prije nekoliko godina u sklopu festivala imao krasan razgovor. Inače, snažno me se dojmio Matanićev film Sto minuta Slave. Baš je odličan film, puno bolji nego što je primljen kod nas“

„Kao mala živjela sam iznad Arene i s gornje strane gdje je razmaknuta ograda mi klinci iz ulice smo se provlačili unutra i igrali u Areni. Za vrijeme Festivala bilo nam je jako veselo, cijelu godinu smo ga jedva čekali“

„Ljeto, zvijezde, Arena, duge noći i dobar film - to je za mene Filmski festival“

„Jedne sam se godine oko dva sata iza ponoći vraćala iz Circola s neke festivalske fešte i prolazeći pored Arene, primijetila da se unutra vrti film. Pretpostavljam da je bila u pitanju neka tehnička, tonska proba. Sjela sam na zidić prazne Arene, ispod volte i odgledala nekoliko scena. Uživala sam uz vlastitu projekciju filma i osjećala se baš privilegirano“

„Kao dijete sam stanovala blizu Arene, u JNA 17, danas je to Istarska ulica, u zgradi između pedijatrijske ambulante i one prekrasne austrougarske na uglu koju smo zvali Doktorska kuća. Dakle, kada bio bi Festival, ulica bi bila zatvorena i prolazilo je more ljudi. Mravinjak. Mi bi na prozoru stajali i igrali se pljuvačkama, u stilu tko će dulje izdržati, a kada ne bi izdržali, pljuvačka bi pala bi na prolaznika i mi bi se sklonili s prozora. To nas je kao malu djecu jako zabavljalo - pljuckanje prolaznika... Nikad nas nisu ulovili“

„Ne postoji veća čast za jednu Puležanku od one da dobiješ poziv da dekoriraš 19 metara dugačku pozornicu Pula Film Festivala. Festivala uz koji sam odrasla i koji će živjeti s našim gradom, u najljepšem amfiteatru na svijetu i izvoditi filmske projekcije pod zvijezdama i kada nas ne bude! Privilegirani smo i razmaženi. Živimo u Puli i rastemo s PFF. U krvi nam je. I dok s kušinićima stojimo u redu ispred velikog amfiteatra i čekamo da pogledamo još jedan od mnogih filmova - ponosni smo jer smo dio toga svega. Arena je u mraku, počinje film, a mi svi - a bude nas u tisućama - dišemo kao jedno. Proživljavamo film! I onda…. po pljesku već znaš - Pula je odlučila! Jer svi znaju da se znalo i zviždati nekima… A onda slijedi ocjena publike, petica se čuva samo za najbolje, Pula je tu veliki kritičar. A rasti s Festivalom velika je privilegija koju ne uzimamo zdravo za gotovo! I tako već 70 godina!“

„Kolega koji je sa mnom na pozornici dodjeljivao Zlatne Arene trebao je nekom glumcu (možda Filipu Šovagoviću) uručiti i plaketu. Ženska koja je bila u organizaciji, nervozna od početka do kraja festivala, 100 puta je ponovila da ne bi slučajno zaboravio tu plaketu. Plaketa je stajala ispod Zlatne Arene. I dođe vrijeme za tog glumca, kolega uzme Arenu, uruči mu, vrati se natrag i vidi da je plaketa ostala na stolu. Pogledali smo se i najradije bi bili pukli od smijeha ali zbog kamera smo se iskulirali. Na kraju dodjele kolega je neprimjetno uzeo tu plaketu, sišao s pozornice i doslovno je uvalio je glumcu. Glumac je u tom trenutku davao izjavu za TV. Kolega mu je doslovno ugurao plaketu u ruke, uz riječi: "ovo je za vas".“

„Na Festivalu od 2005. godine titlam i prevodim filmove. Brat isto titla, a jedne je godine i moja sestra, čak i nećakinja titlala“

„Ja sam u Arenu vodio mornare. Bilo je to 1957. ili 58. godine. Bio sam u vojci sedam godina, pod oficir mornarice i u pulskoj luci bila bi dva, tri broda. I onda bi poveo mornare s broda do Arene na Festival. Išli bi u koloni do tamo i rekao bi im gdje da se nađemo po izlasku. Oni su bili jako sretni da izađu vani, vide publiku, malo filmove, više djevojke i tako… Na vrijeme smo morali uzeti karte da dobijemo dobra mjesta sprijeda, inače bi sjedili otraga. Obično su u prvim redovima bili gradski funkcioneri. Bio sam zadužen za njih 15, maksimalno 20 i onda ih na vrijeme morao vratiti na brod.“

„Ja sam pravi ljubitelj našeg filmskog festivala! Za njega me vežu prvenstveno djetinjstvo, odlazak u Arenu na filmske projekcije s ocem i sestrom, a potom i gledanje vatrometa što nam je kao djeci uvijek bilo najzanimljivije. Kako stanujem u okolici Arene, pored hotela Rivijere, često bi špijali razne poznate osobe koje su tamo odsjele. S tadašnjim dečkom sam se verala i hodala po rubu Arene. Kako je vrijeme prolazilo, oduševljenje Festivalom meni nije jenjavalo već, dapače raslo je iz godine u godinu. Nije bilo prijatelja koji, kada bi došli u posjet iz stranih zemalja, ne bi vodili na Festival! To je jednostavno moralo biti tako, Festival je kao Pulski dragulj kojeg moraš vidjeti. I kao rođenoj Puležanki velika čast bila je prihvatiti poziv organizacije PFF za održavanjem dječjih kreativnih radionica, u izvedbi dragih kolega Melise, Patrika i Ive iz Udruge Birikina Pula, koje smo onomad održavali na Festivalskom otoku, Giardinima. Predivna sjećanja! Danas, kao odrasla osoba, mogu sa sigurnošću reći da Pula živi i diše drugačije za održavanje Festivala. Inače, dan, danas, moja frendica i ja stokamo - ali onako otvoreno za razgovor, glumce fotkamo se sa njima i razgovaramo. A sve ne bi li iz prve ruke čuli kako je bilo snimati film. Prođemo pored njih, čestitamo im na filmu i onda slijedi pitanje… Na primjer, za film "Stric" prošle godine frendica je pitala Roka Sikavicu "... ali sto je redatelj htio nama poručiti ovim filmom?" Čovjek se onako pristojno prenerazio, a mi smo ispale kao da nismo ništa o filmu shvatile. Odgovorio je: "pa, sta vi niste shvatile da su ti jadni ljudi bili kidnapirani?! “ A mi smo pukle od smijeha, i danas to spominjemo! Valjda smo u potrazi za dubljim značenjem previdjele da je to jednostavno bila ispričana priča u očima jednog redatelja. Voljele bi upoznati te "velike glumce", a u biti obične ljude te razgovarati s njima, onako dobro pročakulati. Jer baš ti ljudi, glumci, jesu spona između svijeta filma i realnosti. I danas imam svoju „ekipu za na Festival“, već godinama redovito kupujemo set karata za svaku filmsku večer, razmišljamo i maštamo o odjevnim kombinacijama i iako neke karte ne budu iskorištene, znamo da je to „onaj dio ljeta“ u Puli koji se ne propušta ni pod razno - odlazak na Filmski festival. To jednostavno voliš!“

„Filmski festival se ljeti iščekivao s nestrpljenjem. Osobito u ono doba kad si u višim razredima osnovne škole, čekaš taj ljetni tjedan. Jesi li još uvijek slan od mora ili istuširan nije važno. Ideš. Hodaš. Hodati valja prema Areni. Čini se kako je svaki dan jedna ljetna vječnost. Naravno, godine su to u kojem ne mariš puno o filmovima iz domaće produkcije. Znaš da je film. To je sve što treba znati. Ako se koja od glumica na velikom platnu skine zbog povika ćeš, zvižduka a ponekad i pljeska iz gomile, saznati da bi i ti trebao pogledati scenu. Posebnost festivalskih dana bila je i u tome što su gotovo svi kojima inače to nije bilo dopušteno mogli ostati duže na izlasku. Sve do kraja drugog filma podrazumijevalo se ostati vani. Svijet je siguran. Iako je važno spavati one su noći kad to ne činiš na vrijeme te koje se pamte. Spavanje se ne pamti toliko. Odlaziš na sjevernu stranu Amfiteatra kod ograde gdje stoji redar voljan pustiti vas unutra bez ulaznice. Tako se, naime, ulazilo. Samo moraš doći na vrijeme. Moraš stići na početak filma pred ugovoreno mjesto na ogradi. Tada se gase svjetla i film počinje. Slijedi kratki pregovor s redarom iako se zna da će svih pustiti. Preskačeš u dva hitra poteza dok glas nekog od glumaca s filmskog platna sve povezuje. Ideš po mraku iza gornje tribine vidjeti koga ima na travi. Zapinješ o antičko kamenje, ali stigneš znajući da su svi tamo. Svi su tamo. Zar ne?“

„Moja priča je kratka i radna. Svake godine za vrijeme Festivala, dok su svi bili u Areni, ja bih se pripremala za radnu i dugu noć. Naime, radila sam u Circolu kao konobarica. Moje radne i duge noći počele su od samih priprema za Festival, pa do kraja. Imala sam priliku upoznati divne glumce, redatelje... Čast mi je bila posluživati ih dobrim vinom, hranom... Iako nisam bila u Areni, bila sam uz te glumce i divne festivalske noći“

„Jednom davno, mislim da sam imao oko 10, 11godina, to je bila neka 1982. išao sam s mamom u Arenu, a Boris Dvornik je bio na premijeri svog filma. Išao sam s mamom i pitao ga za autogram. Kako nismo imali papira, odlučio mi se potpisati na majicu i tako je jako pritisnuo da je njegova žena rekla "ajme polako.... ubit ćeš dite". Dugo nisam prao tu majicu“,

„Pulski filmski festival volim od 1960. godine kada sam prvi put bio posjetitelj, a film i filmsku umjetnost zavolio sam još kao dijete. Pulski festival mi je bio važan i kada sam donosio odluku da iz Sarajeva, nakon srednjoškolskog obrazovanja, idem u Pulu gdje ću raditi i živjeti. Pamtim da ga samo jednu godinu (1962.) nisam pratio zbog služenja vojnog roka u Ljubljani. Stoga me se može uvrstiti među najvjernije posjetitelje i novinare festivala. Najprije kao suradnik, i kasnije dopisnik Novinske agencije TANJUG, pratio sam i izvještavao o Festivalu s velikim zadovoljstvom. Jer, Festival je bio prvorazredni kulturni događaj kojem su nazočili mnogi domaći i strani filmski umjetnici. Najljepše filmske večeri bile su one kada je u Areni bio pokrovitelj festivala, predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom. Zajedno s njima često su bili neki od najpoznatijih filmskih stvaralaca, redatelja, glumica, glumaca, primjerice Sophia Loren, Elizabeth Taylor, Richard Burton, Sergej A. Gerasimov, Alberto Latuada i drugi. Meni je kao novinaru ostala u lijepom sjećanju nezaboravna jutarnja posjeta našoj izuzetnoj filmskoj glumici Mileni Dravić sa željom da budem prvi koji će je upoznati da je dobitnica Zlatne arene. Milena je bila dobitnica čak sedam Pulskih arena, a nagrađivana je i na čuvenim festivalima u Cannesu i Veneciji. Kao dopisnik TANJUGA prvi sam od novinara saznao za jednu od prvih Zlatnih arena Milene Dravić, a pridružio mi se Pjer Ladavac, fotoreporter Glasa Istre, i zajedno smo krenuli na Zlatne stijene. Na recepciji smo saznali kako ćemo doći do Milene, probudili je i upoznali da je dobitnica Zlatne rene. Naravno, bila je jako zadovoljna, sretna i počastila nas je viskijem, a kolega Pjer snimio ju je navečer u Areni“

„Iako smo oboje još kao djeca svjedočili pulskim ljetnim filmskim noćima pod otvorenim nebom, tu tradiciju smo još snažnije prigrlili kada smo se zaljubili jedno u drugo. Naše ljeto i godišnji odmor se već desetljeće kroje prema terminu održavanja Festivala. Imamo "svoje mjesto" na kamenim tribinama i naše male rituale... Pojavimo se ranije pa i hostese sa dužim stažem komentiraju "Evo ih opet!".“

„Sreća što sam horoskopski Lav od malih je nogu bila dodatno potaknuta činjenicom da je FJIF slavljenike nagrađivao besplatnom ulaznicom za projekciju. U doba kada su rođendanski pokloni bili u rangu čokolade, taj festivalski poklon bio je nešto glamurozno i fantastično, pa makar te večeri igrao i slovenski film. Na pragu osamdesete, nona je (sva ponosna) otišla u Arenu vidjeti unuku koja se u filmiću festivalske radionice za mlade pojavila u nekoliko kadrova na veeeeeelikom platnu. Sjedeći u prvim redovima partera, fascinirano je, zajedno s nekoliko tisuća malih gledatelja, ostala uživati u dugometražnom crtiću koji je uslijedio. Ta radost stapanja s animacijom mora da je bila nešto najbliže onome što je njezina generacija u djetinjstvu proživjela kada je prvi puta uzbuđeno/užasnuto sjedila nasuprot „jurećem vlaku“. U nižim razredima osnovne starci su nas ljeti puštali vani najkasnije do 23 sata. Svaka minuta kašnjenja dodatno se obrazlagala… I onda dođu festivalske večeri i odjednom si do 2 ujutro slobodan biti dijelom te velike i raspoložene mase koja se razlijevala posvuda po Puli (a u teen godinama i po parkovima, nakon famoznog travnjaka u Areni).“

„1953. godine kad je počeo filmski festival doselio sam u Pulu kao petnaestogodišnji dječak. I odlazili smo svake godine na Festival, to je bilo najveće veselje. Festival je uvijek bio jako dobro posjećen, Pula je po njemu bila poznata, tu su dolazili iz čitave Jugoslavije. U Rivijeri je poslije Arene bio plesnjak. Bilo je uvijek puno mornara koji su sjedili u prvim redovima. Bio sam na Festivalu i kad je dolazio predsjednik Tito na otvaranje“

„Prije nego sam imala priliku vidjeti se na filmskom platnu u Areni u filmu "Egzorcizam", radila sam kao titler na PFF-u, a naravno prije toga svake godine dolazila kao gledatelj, tijekom osnovne i srednje škole. No, najzabavnije od svega bilo mi je baš to titlanje. Biti iza scene s najboljom ekipom, gledati filmove koje možda u suprotnom nikada ne bih vidjela, pa zazancije, dogovori, jurcanja na razne lokacije, pa urnebesne greške koje se događaju tijekom titlanja, sve je to dio šarma titlanja na PFF-u. I iako ove godine izlazi premijera filma "Hotel Pula" u kojem sudjelujem, ponovno sam se zaželjela raditi kao titler, to mi je najbolji ljetni posao ikada. Živjeli titleri!“

„Kao student brojao sam glasove na Festivalu. Tada smo još bili u kazalištu, sjećam se dima cigareta, bilo je užurbano, ludo. Mi smo bili mladi i uživali u svom tom metežu, iako smo došli preko nekog projekta i radili bez ikakve naknade. Ali bili smo svi na okupu, družili se… Nama je bila špica. Svi ti glumci koji su dolazili, redatelji… Sve nam je bilo bitnije od filmova koje ne bi stigli ni pogledati. I na kraju nm je uvijek sve to skupa prekratko trajalo. Kao neka čarolija u zraku koju nikako da udahneš. Devedesetih sam s orkestrom svirao na otvorenju Festivala. Sjećam se vatrometa i mirisa baruta nakon njega. Bio je to poseban ugođaj. Festival čini Pulu kozmopolitskom. Pula-Arena-film.“

„Iako je za mene Festival dio mog odrastanja u njega sam se zaljubila na potpuno drugi način kada sam dobila pogled ‚iznutra’. Radim kao tajnica za strane goste već nekoliko izdanja Festivala te sam tim putem upoznala zaista divne i zanimljive ljude koji su k tome i izvrsni umjetnici. Osjećaš jedan poseban adrenalin i entuzijazam kada letiš kroz grad i pokušavaš držati korak s uzbudljivim festivalskim tempom, popila si već 6 kava, a tek je 10 i razmišljaš da ‚srkneš brzinski’ još jednu, pa te netko zaustavi jer je Festival i na svaka dva koraka sretneš kolege jer svi su se glumci slili u pulski filmski kotao. Onda trčanje kući za brzinsku presvlaku jer ipak želim neko malo ljepše izdanje za Arenu. Pokušavala sam se sjetiti neke anegdote, ali kada razmišljam o ‚mom’ festivalu, onakvom kakav je iz mog pogleda najživlja je slika ona kada sa svim guštom prije prikaza filma u Areni, u blago-večernjoj toaleti sjednem na stari antički kamen, negdje sa strane, u mraku i sama (a opet nimalo sama) gledam film i dopustim si u potpunosti romantizirati to iskustvo. Što nije teško, jer film pod zvijezdama je i više nego romantičan koncept.“

„Prva sjećanja vezana uz Pula film festival sežu još u moje najranije djetinjstvo kad sam se, obzirom da sam živjela blizu Arene, pokrivala jastukom preko glave jer me bilo strah vatrometa. Kasnije sam prevladala strah i često s roditeljima odlazila na Kaštel gledati vatromet, a kad sam još malo odrasla bilo je vrijeme za sjedenje u Areni i gledanje filmova pod zvijezdama. Zbilja je to jedna posebna čarolija... Koja traje i do dan danas...“

„Obljetnički 50. Pula film festival (2003.) Radim kao tajnica žirija. Ravnatelj je Tedi Lušetić, a u ocjenjivačkom sudu sjede Jiří Menzel (predsjednik), Matija (Mate) Čurić, Čedomir Kolar, Dejan Šorak i Jelka Stergel. Uglavnom trčim, organiziram detalje i nastojim žiriju olakšati posao. Prvu večer se igrom slučaja dogodi da Dejan Šorak ostane bez stolice na otvaranju. Potonem u zemlju od muke, krasno sam počela! Od tog trenutka na dalje iznimno sam oprezna i pokušavam sve unaprijed predvidjeti jer ne želim više nikakvu neugodnost do kraja Festivala (što nije nimalo lako kada radiš na organizaciji bilo kakvog, a kamoli ovakvog eventa). Ekipa koja radi uz mene srećom je odlična i to mi olakšava posao. Dok tako letim na sve strane primjećujem da me Jiří Menzel često promatra i došaptava se s tadašnjom djevojkom, budućom suprugom, Olgom. Pred kraj Festivala me usred jednog takvog trka po hodniku Doma hrvatskih branitelja zaustavi i kaže: - Znaš, radim film o tebi - te doda – o jednom liku koji ti jako liči. – Fizički? – blesavo izleti iz mene – Ne, ne. On može predvidjeti sve što ljudi oko njega trebaju i prije nego to na glas izgovore. – nasmije se on. – Baš kao i ti. Od tog trenutka kojeg nisam baš u potpunosti razumjela prošlo je nekoliko godina prije nego sam pogledala gore spomenuti film, Služio sam engleskog kralja, iz 2006. godine. I stvarno, u njemu jedan konobar u otmjenom hotelu u Pragu, baš kao i ja na Festivalu u Puli, nastoji udovoljiti svojim gostima predviđajući s nevjerojatnom točnošću i lakoćom njihove narudžbe. Prepoznala sam se, nasmijala i zaključila kako postoji samo jedna razlika. On ne trči.“

„Dođem u Pulu iz Rijeke svake godine kad je Festival. Tu sam naučila gledati hrvatski film“

„Kasne pedesete i rane šezdesete. Šušur i veliki plakati po gradu, ‚parangal’ od Veslačkog kluba do ulaza u Uljanik sa stotinama žarulja. Mornari na vrhu Arene s bakljama, bengalska vatra (što bi rekli danas konzervatori?!), vatromet i filmovi pod zvijezdama.“

„Pamtim preskakanje ograde i ostajanje vani do kasno, bez ograničenja. Mnogi se toga sjećaju - to je naša zajednička pulska priča. Ono što mi je ostalo u sjećanju iz glazbene karijere jest sviranje himne u više navrata, na pozornici u Areni, jednom ju je pjevala Vana. A ono što ću zasigurno zauvijek pamtiti jest nastup s mojom kćerkom kad smo na zatvaranju Festivala skupa pjevali ‚Sve će biti dobro’ “

„Radio sam na tadašnjem FJIF-u kao student preko omladinske zadruge, od 1975. do 1980. godine. Kad bi se ispraznila Arena nakon filma, oko četiri ujutro bi je čistili. Radio sam i na montaži te kao redar na sigurnosti, dodavao cvijeće za nagrađene glumce hostesama... Posebno pamtim dolazak Tita u Arenu. Bila je to velika stvar i posebno se radilo na osiguranju. Tadašnja milicija od jutra je bila na ulicama. Mi smo uoči njegovog dolaska od platna do drvenih kućica za prevoditelje postavljali kablove koji su se zakopavali. Međutim, bili su teški i stalno su bježali, a mi smo ih uspjeli samo zatrpati kamenčićima. To je bilo dugo oko 100 metara i stalno je iskakalo. Kad smo konačno završili, policajac je došao do nas i upitavši nas što radimo, izvukao kabel van! San mi je bio da budem među glumica, a dok sam radio u tadašnjem Domu JNA za vrijeme Festivala, to mi se i ostvarilo. Jednom je Slavko Štimac je s nama igrao ‚gradove na čvegere’. Slikao sam se s Božidarkom Frajt jer mi je imenjakinja, a jedne sam godine imao čast stajati uz Tita, gdje ćeš veće sreće?! A kao redar sam pomagao djevojkama da preskoče ogradu i uđu u Arenu. Bilo je situacija da uđe kćer, njena majka, a potom i njena baka! To je bio show! Pomagao sam joj da preskoči ogradu jer je već bila u godinama, suknja joj je zapinjala… I ja sam kao klinac preskakao ogradu i to po dva, tri puta u jednoj večeri jer smo izlazili van po piće. Jednom sam se naboo na šiljak. Sve je to dio nas koji smo tada odrastali u Puli. Sjećam se i djetinjstva kad sam s roditeljima sjedio izvan Arene na škanjićima koje bi donijeli.“

„Radio sam na tadašnjem FJIF-u kao student preko omladinske zadruge, od 1975. do 1980. godine. Kad bi se ispraznila Arena nakon filma, oko četiri ujutro bi je čistili. Radio sam i na montaži te kao redar na sigurnosti, dodavao cvijeće za nagrađene glumce hostesama... Posebno pamtim dolazak Tita u Arenu. Bila je to velika stvar i posebno se radilo na osiguranju. Tadašnja milicija od jutra je bila na ulicama. Mi smo uoči njegovog dolaska od platna do drvenih kućica za prevoditelje postavljali kablove koji su se zakopavali. Međutim, bili su teški i stalno su bježali, a mi smo ih uspjeli samo zatrpati kamenčićima. To je bilo dugo oko 100 metara i stalno je iskakalo. Kad smo konačno završili, policajac je došao do nas i upitavši nas što radimo, izvukao kabel van! San mi je bio da budem među glumica, a dok sam radio u tadašnjem Domu JNA za vrijeme Festivala, to mi se i ostvarilo. Jednom je Slavko Štimac je s nama igrao ‚gradove na čvegere’. Slikao sam se s Božidarkom Frajt jer mi je imenjakinja, a jedne sam godine imao čast stajati uz Tita, gdje ćeš veće sreće?! A kao redar sam pomagao djevojkama da preskoče ogradu i uđu u Arenu. Bilo je situacija da uđe kćer, njena majka, a potom i njena baka! To je bio show! Pomagao sam joj da preskoči ogradu jer je već bila u godinama, suknja joj je zapinjala… I ja sam kao klinac preskakao ogradu i to po dva, tri puta u jednoj večeri jer smo izlazili van po piće. Jednom sam se naboo na šiljak. Sve je to dio nas koji smo tada odrastali u Puli. Sjećam se i djetinjstva kad sam s roditeljima sjedio izvan Arene na škanjićima koje bi donijeli.“

„Kad bi zidovi Arene mogli pričati, svakojake bi se tajne doznale. Ja ću svoju, dugo čuvanu slatku tajnu ispričati. Ljeto davne šezdeset i neke. Svake godine gledala sam filmski festival. Ali, te je godine festival ostao nezaboravan. Završila je školska godina, počela je dugo očekivana sezona kupanja. Svakodnevno sam odlazila na Valkane. Nije da sam dolazila radi kupanja nego zato što se na toj plaži kupao zgodan crnomanjasti mladić. Pogledavali smo se danima dok jednog dana nismo uspostavili kontakt. Otkrili smo da oboje volimo filmsku umjetnost i iste glumce. Postala je to nepresušna tema razgovora idućih dana nakon čega je uslijedio dogovor - idemo zajedno na filmski festival. Kupili smo karte za ‚stajanje’, ponijeli dekicu i po bočicu Orangine. Smjestili se udobno i nestrpljivo čekali početak filma. Pozorno smo gledali i uživali, povremeno se krišom pogledavali dok njegova ruka nije potražila moju. Stisak je bio plašljiv i nježan, a uskoro je pao i prvi poljubac. Plah, lagan kao povjetarac. Još se sjećam tog osjećaja! A sjećam se i svojih misli. Taj poljubac bio je kao iz filma u kojem ja imam glavnu ulogu. Više nisam bila zavidna Vesni na filmskom platnu. Kako mi je srce tuklo! Uzbuđeno! Ubrzano! Činilo mi se da zvijezde iznad nas jače svijetle i trepere. I željela sam da film nikad ne završi. Moj prvi poljubac kao da je uklesan u zidove Arene. Često kad prođem pored nje, sjetim se tog ljeta, festivala , bezbrižne mladosti i tog slatkog prvog poljupca. Nikad zaboravljeno bilo je i gledanje filmova s tisućama filmofila pod nebom prekrivenim milijunom zvijezda. Jedinstveno, fantastično. Sva ta sjećanja bude u meni osjećaje... Htjela bih napisati sve što mi je upravo izronilo iz sjećanja: preskakanje ograde za ulazak u Arenu, gledanje filmova, pa zatim trčanje iza pozornice po autogram. Dugo sam čuvala kutije cigareta ‚Niške Morave’ s potpisima Milene Dravić, Ljubiše Samardžića i mnogih drugih.“

„Radila sam jedno ljeto na Festivalu, ne znam točno koja je bila godina, možda 1982.,1983. Sjećam se da smo imali snimanje u dugim bijelim majicama sarajevskog časopisa ‚As’ i da nas je fotografirao Branislav Danevski. Uručila sam cvijeće glumcu Nikoli Simiću. Bilo je uzbudljivo, zabavno i veselo! Sav taj šušur, snimanja... Bilo je zanimljivo iskustvo koje nisam ponovila.“,

„Imam sedam godina i statirala sam u filmu ‚Pula’ koji ove godine otvara 70. Festival. Pula film festival u srcu.“,

„Festival mi je asocijacija na ugodna, velika obiteljska druženja. Gotovo svako ljeto bismo ugostili veliki broj rodbine iz daljih krajeva, pa bi to ljeto, a tako i Festival, potaknuo sjećanje na ta obiteljska druženja, šetnje, filmove, smijeh, zabavu, kupanja… Jedna veća doza bliskosti bila je koncentrirana u tom periodu“.

„Moj prvi posao u životu, između prvog i drugog razreda srednje škole, bio je upravo na Festivalu. To je bila 1987. godina. Bila sam članica kazališta Inat i Festival je od kazališta, a kažu mi da je to bio običaj, uvijek uzimao nekoliko djevojaka, najčešće da budu hostese. Tada je Festival bio u DHB-u, tadašnjem domu JNA i bilo je jako puno novinara iz cijele bivše države, jako se puno pitanja postavljalo, te press konferencije su bile živahne, napete, čak su ponekad bile na rubu incidenta jer su se postavljala svakakva pitanja. Zadatak nas hostesa bio je da nosimo mikrofone. Stajale smo sa strane, lijepo odjevene i kad bi netko digao ruku mi bismo mu donijele mikrofon. Još smo radile nekoliko dana prije i poslije, pomagale oko nekih poslova. To je bio moj prvi honorar s kojim sam uspjela kupiti veliku glazbenu Philipsovu liniju koja i dan, danas radi. To mi jedna lijepa uspomena na Festival. Kao i mnogi drugi koji su radili, imala sam propusnicu za sve filmove i unatoč tome, s propusnicom u džepu, išlo se preko ograde. Bilo je sramota ući na vrata, svi su te gledali. Tadašnji milicajci koji su stajali sa strane vidjeli bi nas krajičkom oka i pravili se da nas ne vide. Iskreno, čini mi se da su oni zapravo pazili na našu sigurnost. Sjećam se da je taj Festival uvijek bio škuža za malo duži izlazak. Filmovi su trajali negdje do jedan iza pomoći, a ja sam, kao i svi ostali, uvjeravala mamu da traju do 3. Jesu li roditelji znali istinu pa su žmirili na jedno oko, ne znam, ali mi smo zahvaljujući Festivalu stvarno mogli biti puno, puno duže vani.“,

„Radio sam kao fotograf na tadašnjem FJIF-u ranih osamdesetih godina. U DHB-u sam imao tamnu komoru i nakon pressica bi išao razvijati fotke. Snimao bi na crno bijeli film, Orlo je bio jedno vrijeme u điru. Onda bi išao u laboratorij, razvio film, sušio ga, razvio fotografiju, osušio je, zakačio na tele foto pa je vrtio još jedno 15 minuta tako da je to sve skupa trajalo sat, sat i pol. Snimao bi jedno ili dva događanja ujutro, razvio film i za taj dan je to bilo to. Eventualno ako bi trebalo nešto poslije podne snimati, razvijalo bi se sutradan ujutro. Jedne godine sam radio i za festivalski bilten. Kako sam bio član foto kluba ‚Jelen’, ja bi te fotke zalijepio na hamer i izložio u izlog tadašnjeg Vjesnika gdje su nam bili prostori. To je bila kao neka izložba.“

„Nakon većine života provedenog na Festivalu i odrastajući s Festivalom kroz sve njegove metamorfoze, teško je izdvojiti priču, ima ih zaista mnogo. S festivalom živim od kad pamtim. Pamtim rano djetinjstvo u naručju roditelja na večernjim projekcijama, kasnije lutanja festivalskim događanjima s blokićem za autograme, MAFAF kao zagrijavanje prije ‚velike Pule’, konferencije za tisak 80-tih i uvijek dupkom punu dvoranu. S 13 godina, s prvom plaćom FJIF-a kupujem walkman u ‚duty free-ju’, sljedećih 15-tak ljeta nastavljam raditi. Bila nas je cijela četa, funkcionirali smo obiteljski, pokrivali jedni druge, odlazili odspavati koji sat pa opet u žrvanj, umor, ali neizmjerno zadovoljstvo nakon realizacije svakog zadatka. Pregršt je tu sjećanja, na primjer, sparno jutro 1988., tišinu press centra, uz kuckanje pisaćih mašina, prekida zvuk telefaksa. Irena i ja (obje četrnaestogodišnjakinje) smo bile zadužene i za pristigle vijesti koje smo trčeći prenosile u upravu, nije bilo drugih komunikacijskih sredstava osim telefona, faksa i pošte. Zurile smo u izlazeći papir: ‚Život sa stricem’ u Montrealu je dobio dvije nagrade: nagradu filmskih kritičara, a Davor Janjić za najboljeg glumca (Irena i pola pulskih klinki, bilo je zaljubljeno u nešto starijeg Janjića, pristala sam da ona prenese vijest). Osjećaj, shvativši da smo prve primile vijest koju će tijekom dana novinari širiti dalje, bio je neopisiv. Iako smo mnogi bili djeca, obavljali smo složene i odgovorne festivalske zadatke. Većinu svojih stečenih vještina i znanja, pripisujem radu na filmskom festivalu, on je za mene bio škola za život.“

„Radila sam kao saobraćajka 1977. godine. Imali smo više punktova, jedan je bio kod Arene, a ja sam bila na križanju kod Fine i preusmjeravala promet. Sjećam se da su za vrijeme Festivala uvijek bile velike gužve. Mi smo naše saobraćajske značke iskorištavali. S njima smo imali besplatan ulaz u Arenu pa bi ih preko ograde davali prijateljima da i oni uđu besplatno. Jedne je godine Atomsko sklonište imao koncert na Festivalu, svirali su na zidinama Arene. To je bio njihov prvi koncert. Mi smo bili ispred Arene i slušali ih, plesali. To je stvarno bila fantazija. Kasnije sam sa svojom obitelji išla na Festival, svaki vatromet smo otpratili. Mog unuka vodim od kad je bio mali, svake godine obavezno idemo.“

„Kako sam završio na hitnoj u Puli? Težak, vruć dan - kao i obično u vrijeme priprema za Festival. Ujutro dolazim u svoj ured u Circolo, palim računalo i nakon pola sata počinjem sve teže disati. Kako vrijeme prolazi sve mi je gore. Dišem samo gornjim dijelovima pluća... Odlazim kod vozača i pravac bolnica! Sumnjamo svi skupa na infarkt, u trenu sam spojen na aparate no kako vrijeme prolazi primjećujem kako su liječnici sve manje zainteresirani za mene. Bit će da sam ili dobro ili mi nema spasa! Bilo je ovo prvo: od klime sam dobio upalu živca, srce radi bez problema. Od onda: više znoja, manje hladnog zraka na leđima!“

„Pulski filmski festival u meni budi neka od najljepših sjećanja, pogotovo iz djetinjstva. Jedna od najdražih slika koja mi odmah iskoči pred oči su rijeke lijepo odjevenih ljudi, nasmijanih ljudi i djece koje se pješice slijevaju prema centru grada da vide vatromet. To nam je uvijek bila uzbudljiva tradicija, uz neizostavni sladoled kod Tutija, i taj smo dragi običaj nastavili kasnije sa svojom djecom. Ako nismo išli u grad, obavezno smo se natiskali na balkonu kod nekoga tko je bio privilegiran odličnim pogledom na vatromet. S druge strane, svi smo bili privilegirani postojanjem filmskog festivala u našem gradu jer smo mogli pogledati neke od najboljih domaćih i svjetskih filmova u najljepšem ambijentu na svijetu. Tu moram prije svega izdvojiti neopisivu sreću i uzbuđenje zbog gledanja hrvatske premijere filma Harry Potter i Princ miješane krvi 2009 godine., jedno zaista nezaboravno iskustvo za nas fanove. Pula mi je naprosto nezamisliva bez filmskog festivala i nadam se da ćemo dočekati i njegovu stotu obljetnicu, uz grandioznu svečanost kakvu i zaslužuje“,

„Rođena sam na mjestu gdje se sljubljuju Kaštanjer, Monvidal i mjesto koje se naziva Ozad Arene. Velika krovna terasa moje zgrade uvijek je imala fascinantan pogled na veći dio grada, s naglaskom na zvonik Sv. Antuna. S te pozicije Arena nije bila vidljiva jer je niže i jer je s te pozicije prekrivaju kuće i zgrade, ali smo svi jako dobro znali da je 'tu dolje'. Donedavno se s te terase mogao vidjeti i jedan majušni komadić mora koji je danas prekrila neka nova nepotrebna zgrada. Ta je terasa nama stanarima prilično skučenih stanova bila sve. Mi koji nismo imali balkon išli smo tamo udahnuti zrak, sresti kojeg susjeda, objesiti robu da se suši itd. Na terasi se feštalo, sjedilo i družilo. U srpnju je situacija postala svečanija za terasu. Svi smo jako dobro znali kada počinje Pulski filmski festival. To se čekalo, tome se veselilo. Obitelji koje su živjele u zgradi 'skockale' su se u svoja najbolja ljetna izdanja spremna za šetnju oko Arene jer ne možete bilo kakvi ići u grad a možda sretnete i glumce. No, zašto je naša terasa u trenu otvaranja imala posebno svečanu notu? Zato što su apsolutno svi stanari moje zgrade došli oko 21 sat na večer otvaranja, onako skockani, ili ne, sa stolicama ili bez njih i čekali njegovo veličanstvo – vatromet. To je bio svojevrstan događaj ljeta u mom djetinjstvu i svi su se tome veselili. Gledali bi pozorno svaku ispaljenu raketu, komentirali, uzdisali i pljeskali na kraju. I uvijek je bio prekratak, i uvijek bi čekali još. A kad bi lagani dim prekrio noćno nebo lagano obojano reflektorima iz Arene, neki bi odlazili kućama, a neki 'prema dolje'. Ulice prema Areni bile su pune djece i mladih, obitelji i starijih, u taj ne baš tako rani noćni sat. Svi su krenuli prema dolje. Onda se 'bacio' tradicionalni đir oko Arene, sa obaveznim sladoledom u ruci, u nadi da ćemo sresti neku od zvijezdi koje još nisu ušle na projekciju. Nekad smo ulazili gledati filmove, nekad nismo. Sam taj ugođaj je ponekad bio dovoljan. Kad jesmo, s roditeljima smo sjedili na stolicama ili kamenim tribinama, a kad smo bili malo veći najčešće smo sjedili na travi. Uvijek u nekom simpatičnom čoporu punom smijeha. Kada bi projekcije završile redovno smo išli pljeskati glumcima ispred pozornice i osjećali smo se posebno, kao da smo i mi dio nekog filma. Bilo je to jedno drugačije vrijeme, jedna topla i pozitivna vibra, kada smo se svi osjećali dijelom nečega. I za kraj sjećanja jedna mini anegdota: Jednom smo moj bratić i ja izlazili sa zadnjeg filma, bili smo klinci, roditelji su bili negdje pored kad se odjednom masa ljudi počela komešati. Pogledamo oko sebe a u bijelom odijelu, sa bijelim šeširom na glavi i velikom osmijehom, pored nas stajao je Ljubiša Samardžić. Izgledao mi je onako maloj kao da je barem dva i pol metra visok i sjajan onako sav u bijelom. Kako smo oboje pratili neku seriju koje se sad više ni ne sjećam, počeli smo od uzbuđenja lupati ručicama i vikati: Šurda! Šurda! A Šurda (Ljubiša Samardžić) nam je sa osmijehom mahnuo.“,

„Jednostavno Pula je Arena. A Arena je Film. Film su Puljani koji su imali privilegiju živjeti uz ovu umjetnost. I ja sam među njima, festival filma je uz mene. To je tako, oduvijek. Predivno gledalište, pod zvijezdama, vatromet koji smo uvijek jedva čekali kao djeca, bez obzira gledali ga u Amfiteatru ili izvan njega, ali uvijek smo bili negdje blizu Arene, samo da ga vidimo. Vatromet danas ne volim. Danas kada znam – znam da je vatromet smrt za živa bića. A to je nedopustivo, neljudski, neoprostivo. I javno ističem da ga treba ukinuti, zabraniti. Odmah i skroz. Svugdje. Dovoljno smo pametni da umjesto gluposti proizvedemo nešto što će ga zamijeniti, biti bolje, ljepše, tiše. Negdje se alternative već koriste. Danas na Festival gledam i sa stajališta moje profesije urednice, voditeljice i novinarke. Večer otvorenja, program, praćenje, izvještavanja, pa ocjene, pa anegdote, zatvaranje, nagrade, Zlatne Arene. Tradicija, konstanta i kvaliteta – Pulski filmski festival dokaz je da ‘taj recept’ uvijek uspijeva. Film je emocija, koja te nasmije do boli i suza, i rasplače istom mjerom. Koliko sam samo puta to doživjela... I još ću!“

„Festival se uvijek iščekivao s veseljem. Živjeli smo za Festival“

„Nakon završenog 8. razreda, kao petnaestogodišnjakinja, bilo je to 1969. ili 1970. godine, radila sam na Festivalu kao hostesa. Bio je to moj prvi posao za koji sam dobila neki simbolični džeparac. Imali smo bijele haljinice, bile smo mlade i lijepe, svi su nas gledali. Radile smo razne poslove, stajale uz redare na ulazu, dijelili glumcima cvijeće... Sjećam se glumaca Milene Dravić, Ljubiše Samardžića, dakako Tita i Jovanke. Kupali smo se na Zlatnim stijenama ne bi li sreli nekog od njih, a navečer se čekalo kod hotela Rivijere ne bi li sreli koga poznatog. Jednom sam uspjela dobiti autogram Bate Živojinovića! Ja sam pravo dijete Festivala. Odlazili bi rano u Arenu, trebalo je zauzeti mjesto. Moja prijateljica s Verude već oko 17 bi išla u grad. Kuhao se kukuruz koji smo nosili u Arenu i jeli dok bi čekali početak. Nosili smo one sklopive stolice. Nije bilo partera, stolica, ni šljunka. Svuda je bila trava, ljudi su sjedili na jastucima, ručnicima, dekama… Obavezno bi pogledali oba filma. Arena je tada disala kroz film. Bilo je tu pljeska, zvižduk, jasno se davalo do znanja kakav je film. Otvorenje Festivala bilo je uvijek posebno. Nije tada bilo drugih događanja. Uvijek je bilo veliko osiguranje. U prvom redu sjedila je mornarica. Dolazilo je mnoštvo medija. Uvijek bi bila puna dvorana tadašnjeg Doma JNA. Bilo je dinamično i veselo, puno cvijeća... Još uvijek pamtim miris Festivala. Naime, navečer smo svi grupno išli u Arenu, a na povratku iz Arene puno se ljudi vraćalo doma. Iako je bila ponoć, nije bilo straha, bilo je stvarno puno ljudi. Neki Makedonci tada su na štandu prodavali lubenice i ja taj miris i danas pamtim i povezujem s Festivalom. I dan, danas svake godine idem na otvorenje Festivala. To je moj Festival, moram ići!“

„Jedne godine sam išla u Arenu na pressicu Festivala. Moja tada petogodišnja kćer svima je govorila da joj mama radi u Areni“

1986. godine doselio sam u Pulu i prvi put išao s mamom na Festival. Imao sam 10 godina i one stepenice u Areni su mi se činile ogromnim. Razmišljao sam koliki su morali biti ti Rimljani.

Imao sam tu sreću da prvi put prisustvujem Pula Film Festivalu, u jednoj od najboljih njegovih godina - 1967.godini, kad su se za Zlatnu Arenu natjecali danas već klasici: „Breza“ Ante Babaje, „Skupljači perja“ Aleksandra Petrovića, „Jutro“ Puriše Đorđevića, „Buđenje pacova“ Živojina Pavlovića, „Na papirnatim avionima“ Matjaža Klopčića... Od tada ovaj festival i ja smo, trajno, prijateljski, povezani. Od 70 dosadašnjih Festivala u prelijepoj Vespazijanovoj Areni, bio sam prisutan na čak 40 i o njima kao novinar i filmski kritičar izvještavao. Od sveg srca želim sve najbolje ovogodišnjem, jubilarnom 70. Pula Film Festivalu i, kao i uvijek do sada, vidimo se u Puli.

Prva uspomena na Festival mi je dolazak s roditeljima u Arenu na filmove. Tada nije bilo oznake „dozvoljeno starijima od 12“ ili sl. pa su nas vodili na sve filmove, a kako su jugoslavenski filmovi bili puni balkanske erotike onda je glavna cenzura bila ta da ti mama ili tata prekriju rukom oči, da ne gledaš te scene. Ali naravno, ti bi sve vidio i sve bi čuo. Druga uspomena mi je iz tinejdžerskog doba, prvi izlasci vani, dolazak pred Arenu sa stražnje strane, ulazak kod wc-a, gomila tinejdžera koja čeka u redovima i kako se redari u dogovoreni znak maknu, tako u dva, tri naleta nekolicina mladih preskoči ogradu i trči gore na travu. Isto tako dolazi red i na mene, stajem na ogradu i prebacujem se preko, to mi je bio prvi prekršaj u životu, da sam napravio nešto nedozvoljeno i osjećao sam se super. Sjećam se gornjeg djela trave, boravka tamo - krcato mladih, rasprave, smijeh, zezancija, najmanje se gledao film iako smo glasno komentirali pojedine scene. Na Festivalu sam u svojim formativnim godinama pogledao „Kako je propao rokenrol“, bilo je to 1989. godine i to mi je bilo iskustvo koje me kasnije pratilo kroz život. Tamo sam pogledao masu filmova koje sam poslije na Klasik TV-u „oživio“ i kad god ponovo pogledam koji od njih, vrate mi se sjećanja. Jedno posebno sjećanje mi je vezano uz jednoga glumca, Ljubišu Samardžića koji je bio zvijezda jugoslavenskih partizanskih filmova, uz Borisa Dvornika i Batu Živojinovića, a ja sam ga znao kao „mitraljezca“ iz Neretve i Sutjeske. A onda ga vidiš na Zlatnim stijenama kako šeće pudlicu! To je bio prvi put da sam se susreo s nekom zvijezdom tog nivoa. Petnaest, dvadeset godina kasnije, bila je premijera njegovog filma „Nataša“ u Areni, filma koji je on režirao i koji je odlično prošao među publikom. Kad je on izašao na binu nakon filma, samo je rekao: „Hvala vam. Niste se promenili“. Dobio je aplauz koji je trajao i trajao.

Film u Areni. Arena u filmu.

Moja su najranija sjećanja na Pulu, kako mi djeca, sjedimo u ogromnoj kabini tatinog crvenog dežurnog vatrogasnoga kamiona uz Riječki gat, iščekujući vatromet. Susretati i pozdravljati ekipu na Crvenom tepihu u podnožju Arene koja ti dolazi u susret i osluškivati uzvike pulske publike dok prepoznaje svoje omiljene glumce, nezaboravno je i predivno iskustvo. Jednog su ljeta u trbuhu Arene ljudi frenetično pljeskali punih 8 minuta. Prepuno gledalište, ljudi samo što nisu sa prozora visjeli. Nakon što je zadnji kadar "Dnevnika Diane Budisavljević" iscurio, kao i muk i najglasnija tišina ikada u trajanju od minute, dvije. I onda su se ljudi ustali i krenuli sa energijom pljeska. Kolektivno, gromoglasno, sveobuhvatno. Drhtim pri samom sjećanju.

Puno godina, svako ljeto, gore na travi bio je naš položaj. Prekrasna vremena. Kako su prolazile godine, tako sam se „selio“ sve bliže i bliže velikom ekranu. Sretan ti rođendan, Festivalu moj.

I ja sam, kao i mnogi drugi, preskakala ogradu kako bi ušla u Arenu na Festival. Specifično je to što sam je preskakala onako sređena, u suknjici i visokim petama. Onda bi ležali na travi i gledali filmove u velikom društvu. Ono što se događalo iza filma, uvijek je bilo zanimljivije nego sam film. Inače, od 1967. godine dolazim u Pulu na Festival tako da sam veliki fan Festivala i jedva čekam otvorenje jer ove godine i nastupam u filmu, imam malu ulogu u filmu „Hotel Pula“. Tako da sam jako sretna.